28 Jan Veštačke suze nisu OK [Ana Tasić]
„Muška suza“, prema tekstovima A.P. Čehova, dramatizacija David Jakovljević, režija Aleksandar Popovski, Jugoslovensko dramsko pozorište
Nastao prema Čehovljevim jednočinkama “Šala”, “Prosidba”, “Medved”, “Tatjana Rjepina”, i kratkoj priči “Krčma na drumu”, tekst predstave „Muška suza“ Davida Jakovljevića, određen kao „igrokolaž sa prologom u osam slika“ otvara pitanja muško-ženskih odnosa, preljube, ljubomore i osvete, braka i koristoljublja, kao i religijske teme, postojanja Boga i njegove milosti. Radnja se dešava u (post)apokaliptičnom vremenu, tokom razorne oluje, u krčmi, gde dolaze različiti likovi, skrhani u ljubavnim i drugim brodolomima, nalazeći fizičko i emotivno utočište, uz dežurne goste, zgubidane, Hajdineja (Nenad Jezdić), Smirnova (Vojin Ćetković), Kuzmu (Miloš Samolov) i druge. U centru pažnje je tema muške ranjivosti, potiskivanih osećanja u patrijarhalnom društvu koje favorizuje (upitnu) snagu i čvrstinu, skrivanje ili gušenje emocija. Ovo polazište teksta jeste zanimljivo, ali ne postižu svi prizori istinsku dramsku snagu u toku naracije. Na primer, već prva scena predstave, nakon obećavajućeg prologa u crkvi koji vodi Zanzibar (Zoran Cvijanović), donosi ne previše podsticajnu Fikusovu (Teodor Vinčić) priču društvu u krčmi, jedno dugo prepričavanje bez stvarnog dramskog uzbuđenja, koje se neočekivano završava njegovim bešenjem.
U postavljanju teksta na scenu Jugoslovenskog dramskog pozorišta, reditelj Aleksandar Popovski ide putem izrazite stilizacije koja skreće na polje lakrdije i gegova, što nije baš stil koji odgovara njegovim osnovnim temama, a naročito ne njegovom polazištu – Čehovljevom delu. Glumci su neosporno vešti, oni nastupaju posvećeno i virtuozno, u tumačenju različitih likova, ali je ta virtuoznost često plastična, larpurlartistička, bez unutrašnjeg opravdanja. Takođe se često u njihovoj igri prepoznaje namera dodvoravanja publici komičnim gegovima ili verbalnim doskočicama i ponavljanjima, bez stvarnijih dramskih značenja koja bi podstakla gledaoca na važna suočavanja, već se iscrpljuju u instant zabavi (a ne žele svi gledaoci samo tu vrstu zabave). Zato postavljena pitanja, na primer o veri ili (be)smislu postojanja, najčešće ne dolaze zaista do gledaoca, već ostaju da lebde u vazduhu kao prazne forme, ljušture. U trećem prizoru, nadmetanje Vere (Teodora Dragićević) i Gizma (Miodrag Dragičević) oko vlasništva livada, iza čega tinja strast među njima, isuviše je mehanički, i bučno izvedeno, toliko da se izgubila mogućnost delikatnijeg izražavanja emocija među njima, kao i apsurda njihovog nadmetanja. Takođe, igra inače zaista izvrsne glumice Sanje Marković, ovde u ulozi Tatjane Rjepine, iz koje u predstavi, u prologu i epilogu kipti mržnja, ne izražava odgovarajuće dubinu njenog bola. Snažne i poetične reči mrtve žene koja se otrovala zbog izneverene ljubavi, ona izgovara kao furija, buka i bes se izlivaju sa njenih usana, ne dozvoljavajući poetskim značenjima teksta da dođu do izražaja, i ne izazivajući zato emocije koje tekst jasno nudi. Na kraju, ona se ponovo pojavljuje, sa istim rečima, kao na početku, mlatarajući još i sekirom, koja dokrajčava tragičnu, suptilnu lepotu spoznaje apokaliptičnosti (našeg) vremena.
U celini predstave je najvrednija sedma slika „Dama u crnom“, jer su monolozi i dijalozi likova značenjski najrazgranatiji, i dramski najsnažniji, u otvaranju tema razlika između polova, vernosti i oprosta, ali i snage ljubavi, uvek spremne da vaskrsne na zgarištu sprženih veza. Protagonistkinja tog dela je udovica (Sanja Marković), u (pre)naglašenoj žalosti za suprugom, što dovodi u sumnju njenu stvarnu žalost. Radnja prati zahtev Medveda (Vojin Ćetković) za novcem, dugom koji je njen pokojni muž imao prema njemu. Igra je ovde umerenija, ne odlazi se drastično u lakrdiju, zbog čega se smisao izgovorenih reči probija do gledaoca.
Može se reći da režija dosledno sprovodi liniju (pokušaja) zavođenja publike. Dizajn predstave je, poput njegove ranije „Alise u zemlji strahova“, bez sumnje, impresivan. Kostimi Mie Popovske su izuzetni, razmaštani u detaljima i baroknoj stilizaciji, na primer, tamna haljina Rjepine, sačinjena i od njene duge kose, tog simbola ženske snage. Scenski prostor Vanje Magić je monumentalan, utvrđen zidinama koje se po potrebi dramatično podižu, efektno ističući promene radnje. Muzika Kirila Džajkovskog, njegov prepoznatljivi, uzbudljivi, hipnotični tehno – spiritualizam utvrđuje moćan, ritualan ritam igre, pokreće aktere, nagoveštavajući takođe kobno osećanje zaglavljenosti u beznađu sveta pred njegovim krajem. No, istinska snaga režije nije u tim zavodljivim, konfekcijskim rešenjima, u dekorisanju radnje. Potrebno je pronaći odgovarajuće načine izražavanja one istinske, unutrašnje snage drame, čistih osećanja ili spoznaja, koje je na ovoj sceni konkretno i simbolički smlatila ona sekira.