28 Jan Izigrani Molijer [Ana Tasić]
„Uobraženi bolesnik“, prema komediji Ž. B. P. Molijera, dramaturgija Periša Perišić, režija Nikola Zavišić, Narodno pozorište u Beogradu, scena „Raša Plaović“
„Uobraženog bolesnika“ (1673), Molijerovu komediju-balet, remek-delo francuskog klasicizma koje se promišljeno kritički i maštovito komički odnosi prema hipohondrima, ali i društvenom licemerju, ženama alavim na bogatstva muževa, kao i lekarima sumnjivog znanja, reditelj Nikola Zavišić postavlja u prenaglašenom, veoma izveštačenom, parodičnom obliku koji bi više odgovarao scenskom čitanju Žarijevog, nego Molijerovog dela. Originalni tekst je upadljivo adaptiran, uključena je nit radnje koja govori o pogoršanju Molijerovog zdravstvenog stanja tokom izvođenja „Uobraženog bolesnika“ 1673. godine u Parizu (koje će dovesti i do njegove smrti), ali je nemušto sprovedena. Titl nas uvodi u tu liniju dešavanja koja se odvija između činova, kao intermeco, a grade je zbunjujuće i bezizražajne scene u tami, kada se glumci muvaju po sceni, uz šumove teško razaznatljivih glasova. Intermeco je u originalnom tekstu ove komedije-baleta imao funkciju zabavne muzičko-plesne igre, ali i uspostavljanja kritičkog odnosa prema društvenoj korupciji i licemerju, između ostalog, dok ovde nespretno koči tok glavne radnje.
Molijerov pastoralni prolog koji donosi slavljenje Kralja Sunca, u predstavi ima samo dekorativnu funkciju. Ansambl neosporno vešto horski peva pesmu pastira i pastirica koja veliča vladara, ali bez ikakve problematizacije tog čina, koji ipak traži neku vrstu problematizacije, iz današnje perspektive. Naročito imajući u vidu da je predstava postavljena kao pozorište u pozorištu, što se zaključuje po smeštanju suflerke na vidljivo mesto u publici (i njenom dobacivanju jedne replike Ivanu Bosiljčiću, ali tek na kraju, i iznebuha, što takođe zbunjuje gledaoca). Dakle, višestruke mogućnosti pozorišta u pozorištu nisu iskorišćene, zbog čega ga ovde možemo označiti kao proizvoljan, nepromišljen čin. Treba reći i to da se u savremenim tumačenjima „Uobraženog bolesnika“, forma komedije-baleta najčešće napušta, odnosno da se muzičko-plesne scene, u Molijerovo vreme vrlo popularne, uglavnom izbacuju. U tom smislu, izbor da one ovde ostanu (u izmenjenom obliku), morao je da bude opravdaniji. Na drugoj strani, iz scenskog teksta su izuzeti pojedini prizori bitni za jači kritički smisao radnje, na primer Anželikin emotivni izraz ljubavi prema ocu koji razotkriva ograničenost njegove svesti. A ako su i ostavljeni, u izvođenju im najčešće nije data potrebna važnost, akcenat (na primer, Anželikin govor o proračunatim brakovima).
Kostim Sune Kažić je slikovit i odgovarajuće stilizovan, kao i scenografija Jelene Radović, zavodljiva u stilizaciji; čine je velika ogledala, neonska svetla, pompezno zlatni dekor itd, ali se za tu atraktivnost takođe može reći da je dekorativna, odnosno spoljna, jer se ne prepoznaju njena značenja u celini predstave. Scensku radnju razigrano i efektno prati živa klavirska muzika kompozitora i izvođača Jovana Stamatovića – Karića.
Neprirodno i previše povišen ton igre ne odgovara suštini Molijerove komedije, tupi njenu kritičku oštricu, što se izdvaja kao glavna osobenost ovog tumačenja, uglavnom okrenutog ka zabavljanju publike. Ta prenaglašenost izraza izaziva i monotoniju, jer nema više finijih stilskih prelaza koji bi održavali veću pažnju gledaoca. A Molijer se inače zalagao za prirodniji, odmereniji stil glume, nasuprot tada preovlađujućoj izveštačenosti popularnih izvođača, pa se i u tom smislu može reći da stil ove predstave izneverava Molijera.
Glumci jesu vešti u toj plastičnosti nastupa, što izvesno ima komičke efekte, ali ni njihov manirizam u celini nije ujednačen. Ivan Bosiljčić uspešno predstavlja Argana, samoživog, razmaženog, sebičnog i tupavog uobraženog bolesnika koji ćerku namerava da uda za doktora da bi sebi ugodio. Ćerku Anželiku igra Iva Milanović isuviše kruto, mehanički, kao da je lutka a ne živo biće, čime se gube značenja njene čednosti i osećajnosti; glumica jeste u tome spretna, ali se može reći da je stilski neodgovarajuće postavljena. Anastasia Mandić komički raskošno predstavlja Toanetu, u komediografskoj tradiciji tipičnu lukavu sluškinju koja vidi dalje i dublje od ostalih, nalazeći načine razotkrivanja laži. Vučić Perović ekspresivno predstavlja Anželikinu pravu ljubav Kleanta, dok je njen nesuđeni verenik, Toma Diaforaus oblikovan komički uverljivo, kao jedna uštogljena spodoba (Sava Milutinović), u pratnji proračunatog oca, gospodina Diaforausa (Zoran Ćosić). Sonja Kolačarić igra Arganovu ženu Belinu vrlo teatralno, obučena je gotički, u crnu stilizovanu haljinu, kao nekakva vamp žena, gospodarica zla. Glumica je takođe posvećeno gradi, ali takva postavka lika redukuje značenja, prepredenost i jedno suptilnije licemerje, prikrivanu manipulativnost. Kada se pojavi kao Lujzica, Anželikina sestra, bradata pojava Nemanje Konstantinovića potvrđuje tezu da rediteljski pristup više odgovara tumačenju jednog „Kralja Ibija“. Nikola Vujović, u ulozi Arganovog razumnog brata Beralda, nastupa odmereno, uglađeno i trezveno, onako kako bi verovatno trebalo igrati Molijera, ali njegova stilski drugačija gluma upadljivo iskače iz celine, doprinoseći utisku o opštem neskladu ove predstave.