Igor Burić: Crveno-beli svet

Čak i oni koji ne poznaju klasik “Glorija” Ranka Marinkovića, u istoimenoj predstavi koju je u Narodnom pozorištu Subotica režirala Anđelka Nikolić, primetiće da se nešto čudno dešava. Likovi vode dijaloge sami sa sobom, kreću se kao životinje u zatvoru, fizičkim kretnjama na čas deluju kao da plešu.

Ovo je osnovni okvir iz kog se u prirodniji (realističniji) izraz izlazi tek pojavom Glorije (Minja Peković), odosno Jagode, časne sestre zaređene kao Magdalena, bežeći iz cirkusa koji je vodio njen otac. Kao glavna zvezda na trapezu, u njemu je bila poznata kao Glorija, ime koje će dobiti i u crkvi zbog angažmana da glumi Bogorodicu, u akciji Don Jera (Vladimir Grbić), mladog fratra željnog dokazivanja. Tom akcijom, Don Jere će pokušati da meštanima jadranskog ostrva, ali i sebi, da razlog za veru, koju će kasnije porediti sa pojmom ljubavi, a kako razvoj drame i režije bude odmicao, i sa pojmom tela.

Eto razloga što je scenski prostor (scenografija Vesne Popović) prikazan kao skučen, pri tome prazan i beo – sugerišući čistotu, nevinost, ideale. Nasuprot njemu, sve što označava život iz kojeg dolazi Glorija, svetovnost, strast, prikazano je crveno, što poput gore opisanih postupaka, takođe ima upečatljiv i uzbudljiv rediteljski znak, sa uporištem u dramskom delu (motiv crvenih i belih ruža). Vreme je rešeno kao “vreme posle rata”, vreme duhovne devastacije.

U trenutku susreta mladog fratra i još mlađe časne sestre, počinje da se ovija prvi dijalog. Tu je već postavljen i osnovni sukob o mogućnosti i mestu vere-ljubavi, kako ga vidi Anđelka Nikolić. On se odvija na planu već pomenutog dokazivanja, ali i mimo njeg, na svetovnom planu u koji sve više i više pada svet(l)ost Glorije- Magdalene-Jagode. Na pijedastalu, bilo crkvenom ili cirkuskom, ona je samo sluškinja, atrakcija. Kao žena, ona je odbačena kao živo biće, što je snažna rediteljska intervencija u (melo)dramski deo tkiva Marinkovićeve drame.

Snazi rediteljskog čitanja i scenskoj postavci sa obrtom, nisu se oduprli ni humor komada, njegova “prizemnost”, niti Don Zane (Miloš Stanković), Marinkovićev glas razuma. Kod Anđelke Nikolić on postaje glas zmije u rajskom vrtu Magdalene i Don Jera, još jednom potirući dodir dva sveta, dva principa. Tako između njih u idealnom, a tela u svetovnom obliku, ne može biti ni govora. Kako Don Jere ne priznaje fizičku naklonost prema Gloriji, tako utihnjuje njihov dijalog. Ubrzavajući prema kraju (dramaturšku dinamiku odlično je pojačavao tihi, suptilni rad muzike Atile Antala), i njih dvoje će početi da vode monologe jedno pred drugim. Tragediju ženskog, a ne samo univerzalno ljubavnog osećanja, rediteljka je potcrtala izbacivanjem motiva da Don Jere, nakon povratka Glorije svom ocu u cirkus, dolazi da je spase. On ponovo priča o biskupiji… Zato Glorija i umire, tačnije biva bačena u smrt.

Igor Burić (Dnevnik, 4.11.2014)