28 Jan Tri Barbike, jedna depresija [Marina Milivojević Mađarev]
Sve dobre barbike – Hartefakt
Predstava Sve dobre barbike nastala je na osnovu istoimenog romana Katarine Mitrović. Roman se bavi generacijom devojčica koje su odrastale uz Barbike kao uzor lutke. Autorka nam pokazuje šta se dogodi kada te, nekadašnje devojčice, dođu do 30. godine života i suoče se sa izazovima sveta koji je drugačiji od Barbika kao ideala. Od žene u tridesetim godinama se očekuje (a i ona to same od sebe očekuju) da ima stabilnu vezu (idealno bračnu zajednicu i decu), da ima stabilan posao, sopstvene prihode i svoj stan. Životna situacija glavne junakinje romana i predstave je, naravno, drugačija. Ona na svoj rođendan daje otkaz na poslu koji je guši. Ubrzo zatim dobija i otkaz za iznajmljeni stan u Beogradu. Bez sredstava za život i bez stana, glavna junakinja je prisiljena da se u 30. godini vrati kod majke u Obrenovac. Važno je uočiti zanimljiv paradoks – vrednosti koje su preko Barbi lutke poturane devojčicama, odrasla žena, glavna junakinja romana i predstave, je nesvesno usvojila. Ona nije u mogućnosti da po tim merilima živi i zato, kada se prijatelji i poznanici neobavezno raspituju o njenom životu, ona laže pričajući bajke o sopstvenom uspehu u Beogradu. Važno je istaći da je ona u Beogradu imala relativan uspeh – bila je scenaristkinja serije koja je u Obrenovcu veoma gledana i mogla je od svog rada samostalno da živi. Međutim, ona nije bila uspešna na način na koji je zamišljala da uspeh treba da izgleda. Zato je stalno lagala sebe i druge, a kada je bila sama osećala se frustrirano i bezvredno. To osećanje bezvrednosti je nju opterećivalo i guralo u depresiju. Kada se ovome doda i činjenica da junakinja stalno spominje san iz mladosti da će zaraditi veliki novac od pisanja i da će imati kuću sa bazenom, auto i mladića – Kena, shvatamo da ona i sa 30 godina sanja infantilni san o dobroj Barbiki. Ukupna situacija – infantilni snovi + nesređen život + unutrašnji pritisak usled disproporcije između željenog i življenog doveli su do depresije. Depresija kao bolest potresa junakinju i fizički i psihički. Situacija je dodatno otežana upotrebom alkohola, sredstava za umirenje i narkotika.
U dramatizaciji Isidore Milosavljević zadržana je struktura klasičnih dramskih dijaloga u koje je upletena naracija koja ide iz uloge glavne junakinje. Međutim, likovi, osim glavne junakinje, i nisu pravi likovi već doživljaj drugih od strane glavne i jedine junakinje. Zato je reditelj Đorđe Nešović dobro uradio što je svoju postavku gradio upravo na toj činjenici. Utisak da se sve dešava u glavi glavne junakinje je u predstavi podcrtan time što tri glumice (Julija Petković, Aleksandra Arizanović i Nevena Kočović) istovremeno igraju i različite aspekte ličnosti glavne junakinje i sve likove sa kojima se ona susreće. Kostimi glumica su metaforični – kombinezoni kaki boje sastavljeni od krojačkih šnitova. Lica su im iscrtana kao da se upravo spremaju za plastičnu hirurgiju – kao da su sve tri nekakav nedovršeni projekat, a takav, objektivno, i jeste identitet glavne junakinje. Stvaranju uverljive dramske predstave unutrašnjeg sveta glavne junakinje značajno je doprineo scenski prostor koji je samo naznačen – beli zid, praktikabl i pod. Ova tri elementa po potrebi i u zavisnosti od osvetljenja mogu biti junakinjin doživljaj stvarnog prostora i/ili unutrašnji svet junakinje. Veoma značajnu ulogu je igrao i zvuk, odnosno dizajn zvuka (Marija Baludžić i Luka Cvetko) i muzika (Marija Balubdžić). Preko zvuka nam je dočaravan pritisak različitih, često protivurečnih misli kojima je opsednuta glavna junakinja, a muzika je dočaravala različita emocionalna stanja junakinje. Gledajući predstavu mi smo zaista imali utisak da smo u njenoj glavi. U drugom delu predstave, reditelj je pokušao da ode i korak dalje – izvukao je iz publike neke ljude koji su počeli da „igraju“ goste u kafiću u kome se junakinja zaposlila kao kelnerica. To je bilo zabavno i „razmrdavajuće“ ali suštinski nije ni pomoglo ni odmoglo glavnoj nameri. Tokom predstave smo zaista i razumeli i osetili kako izgleda depresija iznutra.
Razumevaju depresije veoma mnogo su doprinele tri glumice koje su bile i dovoljno slične (crteži na licima, kostim, boja kose, životna dob…) da bi mogle da predstavljaju istu osobu koja u jednoj životnoj fazi prolazi tešku unutarnju borbu. Istovremeno one su bile i dovoljno različite da bi mogle da odigraju i nju i njen doživljaj drugih ljudi. Svaka od njih je nastojala da nađe svoj pristup liku. Aleksandra Arizanović i Julija Petković su u svom pristupu bile nešto jasnije i određenije i bile su komplementarne. Arizanovićka je imala u sebi nečeg toplog, nežnog i mekog, dok je Julija Petković delovala oštrije, određenije i sa izvesnom dozom ironije i distance prema liku, izazivajući čak i blagu dozu humora. Nevena Kočović je bila nešto manje određena u pristupu i kretala se između njih dve. Istini za volju nije nam uvek bilo baš najjasnije koji aspekt junakinjine ličnosti igra koja od ove tri glumice, ali to možda i nije tako važno jer su one uspele da dočaraju haos u njenoj glavi, a u tom haosu naravno da nije uvek jasno koje osećanje u kom trenutku nadjačavaju, jer se već u narednom može pojaviti suprotno osećanje.
Predstava Sve dobre barbike je pozorišna studija koja nas tera da razmislimo koliko sistem vrednosti koji smo usvojili ko zna kad i ko zna kako i koji nismo nikada ozbiljno i kritički razmotrili suštinski utiče na naš svakidašnji život. S tim u vezi, možda su autori predstave mogli biti i malo strožiji prema svojoj junakinji, no to bi zahtevalo drugačiji pristup (okretanje ka komediji i apsurdu). To bi za posledicu imalo i da manje saosećamo sa patnjom savremene depresivne žene koja ne razume da nikada neće biti dobra Barbika, jer dobre Barbike postoje samo u dečijoj sobi poslušne devojčice.
(Objavljeno u nedeljniku „VREME“ 15. januara 2025)